Zamislimo scenario gde ste poreski rezident države A, ali dohodak ostvarujete u državi B. Koja država ima pravo da naplati porez na vaš dohodak? Ovo pitanje rešavaju međunarodni ugovori.
Bez ugovora o izbegavanju dvostrukog oporezivanja, obe države bi mogle zahtevati pun iznos poreza na isti dohodak. To bi dovelo do toga da radnik plati ogroman procenat svoje zarade na ime poreza u obe zemlje.
Država prebivališta u potpunosti oslobađa od poreza dohodak koji je već oporezovan u državi gde je ostvaren. Radnik samo podnosi dokaz o plaćenom porezu u inostranstvu.
Država prebivališta obračunava porez po svojim stopama, ali od tog iznosa oduzima (priznaje) porez koji je već plaćen u inostranstvu. Radnik plaća samo eventualnu razliku ako je domaći porez veći.
U situacijama gde ne postoji potpisan ugovor, radnik je u opasnosti da plati porez u punom iznosu u obe države. Prvo će strana država uzeti svoj deo, a zatim će domaća poreska uprava tražiti porez na isti taj već umanjeni iznos, ne priznajući troškove plaćene u inostranstvu.